Jučer sam pročitao objavu o smrti jednog mladića. Ne poznajem njegovu priču i ne znam što je sve nosio u sebi, pa ne želim nagađati o razlozima. Samoubojstvo gotovo nikad nema jedan uzrok i nitko izvana ne može znati što se događalo u drugome. Ali ta me vijest nije puštala, jer opisuje nešto što često čujem u razgovorima s muškarcima: osjećaj da s njima nešto nije u redu samo zato što nisu onakvi kakvima ih drugi žele vidjeti.

Razmišljam o tome koliko dječaka odrasta slušajući da su previše nježni, previše osjetljivi, nedovoljno muževni. Neki od njih nauče spuštati pogled, skrivati osjećaje i prilagođavati se samo da bi bili prihvaćeni. S vremenom mogu početi vjerovati da problem nije u načinu na koji se drugi odnose prema njima, nego u njima samima.

Sram se ne rađa uvijek u nama. Ponekad nam ga drugi toliko dugo pripisuju da ga počnemo doživljavati kao vlastiti. Ismijavanje, izolacija i odbacivanje u djetinjstvu ili mladosti ne moraju ostaviti trag koji se vidi izvana, ali ga ostavljaju. Često se pokaže tek kasnije, kao stalna sumnja da nisi dovoljno dobar, kao teškoća da kažeš što osjećaš ili kao uvjerenje da sve moraš sam.

U svom radu susrećem muškarce koji i godinama kasnije pokušavaju pronaći prostor u kojem ne moraju dokazivati da su dovoljno dobri, dovoljno snažni ili dovoljno muževni. Mnogi od njih nikome nisu rekli kako im je. Ne zato što nemaju koga, nego zato što su naučili da se to ne radi.

Zato mi se čini važnim govoriti o muškom mentalnom zdravlju i o pravu dječaka da budu ono što jesu. Da budu nježni. Osjetljivi. Različiti. Da ne moraju zaslužiti prihvaćanje. Nijedan dječak ne bi smio osjećati da mora prestati biti ono što jest kako bi imao pravo pripadati.

Ako se ovo tebe tiče, ako to nosiš godinama, nisi pogrešan. Ne moraš imati prave riječi. Dovoljno je reći jednoj osobi: „Zadnje vrijeme mi je teško.” To može biti prijatelj, brat, partner, liječnik ili stručna osoba. Često se nakon prve rečenice nešto olakša, jer više ne nosiš sam.

A ako si ti netko tko je gledao sa strane ili je nekad bio na strani onih koji se rugaju, ne moraš se kažnjavati, ali možeš sutra postupiti drukčije. Jedna ljubazna rečenica nekome tko je sam zna značiti više nego što misliš. I možda je vrijeme da se češće pitamo ne samo kakve muškarce odgajamo, nego i koliko im prostora ostavljamo da budu svoji.

Ako razmišljaš o tome da si naudiš, nemoj čekati. U hitnom slučaju nazovi 112. Za razgovor možeš nazvati Plavi telefon na 01 4833 888 ili Centar za krizna stanja i prevenciju suicida KBZ Rebro, za punoljetne osobe, svaki dan od 0 do 24 sata, na 01/2376 470.